Rukama se služimo kad jedemo, oblačimo se, radimo, stvaramo, istražujemo, učimo, volimo, saznajemo i bavimo se mnogim drugim aktivnostima. Da bi mogli izvršiti te zahtjeve, naše šake imaju sposobnosti osjeta i pokretljivosti, te će nas bolesti u području šaka često ograničiti u svakodnevnom životu. Kada se počinju javljati problemi sa šakom, potrebno je zbrinuti sva različita tkiva koji omogućavaju funkcioniranje šake.
Kirurzi koji se bave liječenje bolesti šake u Specijalnoj bolnici Arithera posebno su educirani za takve probleme.
Bolesti ručnog zgloba i šake uzrokovane su ekstremnim pokretima u zglobu, ponavljajućim pokretima uz istovremenu primjenu sile, direktnim pritiskom na strukture, dugotrajnim iskrivljenim položajem šake i izlaganjem vibracijama, a to su uvjeti koji se susreću u mnogim radnim procesima. Zato su i česte smetnje radnika vezane za šaku. Jasno je da ove bolesti značajno utječu na radnu učinkovitost i rad uopće.
Najčešće bolesti šaka su uz ozljede i različiti sindromi prenaprezanja. Radi se o kroničnim oštećenjima prvenstveno mekih tkiva, koja nastaju kad ponavljana trauma s vremenom nadvlada sposobnost regeneracije tkiva tetiva, hrskavica, sluznih vrećica ili mišića (Pećina, 1992., LaDou, 2007.).
Na tetivama se javljaju kao upale, tj. tendinitisi, tendovaginitisi i tenosinovitisi, a rezultat su opterećenja i ponavljajućih pokreta. U profesionalnim uvjetima najčešće ih nalazimo na tetivama šaka, a javljaju se i na tetivama u lakatnom i ramenom zglobu.
Bolesti šake koje liječimo u SB Arithera su sljedeće:
„Trigger finger“ (stenozirajući tenosinovitis fleksora šake)
„Trigger finger“ (koji se naziva i stenozirajući fleksorni tenosinovitis) uzrokovan je nejednakošću u veličini tetiva fleksora i okolnog sustava „pulley“ ligamenata na prvom (A1) ligamentu koji se nalazi iznad metakarpofalangealnog (MCP) zgloba . Tetiva fleksora hvata se pri pokušaju klizanja kroz relativno stenotični omotač, što rezultira nemogućnošću glatkog savijanja ili pružanja prsta. U teškim slučajevima, prst se može blokirati u fleksiji ili ekstenziji, što zahtijeva pasivnu manipulaciju prstom kako bi se postiglo normalno kretanje. Uzrok „trigger fingera“ najčešće je nejasan, iako ga pacijenti često pripisuju prekomjernoj upotrebi ili ponavljajućim pokretima.
Trigger finger jedan je od najčešćih uzroka boli u rukama kod odraslih. Prevalencija je otprilike 2 posto u općoj populaciji, a najčešća je među ženama u petom ili šestom desetljeću života . Može se pojaviti u jednom ili više prstiju u svakoj ruci, a može biti obostrano. Učestalost bolesti također je veća kod pacijenata sa šećernom bolešću, reumatoidnim artritisom ili stanjima koja uzrokuju sistemsko taloženje proteina poput amiloidoze. Trigger finger povremeno se opaža kod djece; u dobnoj skupini djece postoji mnogo veća vjerojatnost anatomske varijacije ili nasljednog stanja.
Većina Trigger fingera je idiopatska. Simptomi obično počinju spontano, bez prethodne traume ili promjene u razini aktivnosti. Postoje neka istraživanja koja ukazuju na povezanost s profesionalnim ili ponavljajućim aktivnostima, ali to nije sa sigurnošću utvrđeno. Glavna histopatološka promjena je fibrokartilaginozna metaplazija ligamentnog sloja tetivne ovojnice na prvom „Pulley“ (A1) ligamentu sa sekundarnim smanjenjem površine poprečnog presjeka fibro-koštanog kanala . Funkcionalno oštećenje fleksije i ekstenzije prsta prvenstveno je rezultat mehaničkog udaranja koje dovodi do uklještenja tetiva.
Pacijenti s Trigger fingerom u početku opisuju bezbolno pucanje, zapinjanje ili zaključavanje jednog ili više prstiju tijekom savijanja zahvaćenog prsta. To često napreduje do bolnih epizoda u kojima pacijent ima poteškoća u spontanom ispružanju zahvaćenog prsta. Bol je lokalizirana u području dijela dlana zahvaćenog prsta i širi se prst. Pacijent pokazati fenomen zaključavanja pri opisivanju stanja. Neki se pacijenti probude s prstom zaključanim u dlanu, s postupnim “otključavanjem” kako dan odmiče.
U težim slučajevima, prst se može zaglaviti u fleksiji što zahtijeva pasivnu manipulaciju prstom što može biti bolno. Nesklonost potpunom savijanju i ispružanju prsta zbog boli ili zaključavanja može na kraju dovesti do sekundarne kontrakture u proksimalnom interfalangealnom (PIP) zglobu. Također nije neobično da pacijent ima više trigger fingera na jednoj šaci.
Dijagnoza Trigger fingera prvenstveno se temelji na anamnestičkom podatku zaključavanja ili klikanja tijekom kretanja prsta, što se može pokazati fizičkim pregledom kada se od pacijenta zatraži da potpuno otvori i zatvori ruku. Ruke se stavljaju u položaj dlanova prema gore i od pacijenta se traži da aktivno savije i ispruži prste te da pokuša zaključati ili uhvatiti prst. Ispitivač palpira fleksornu tetivu dok je prst aktivno savijen i ispružen, primjećujući prisutnost gubitka glatkog pokreta ili osjećaja klika. Zaključavanje se ne mora dogoditi pri svakom ponavljanju. Također može biti prisutan osjetljiv čvor (zadebljanje tetiva). Bol se može pogoršati istezanjem tetive u ekstenziji ili izometrijskim otporom fleksije.
Radiološka obrada nije potrebna u dijagnosticiranju pacijenta sa sumnjom na Trigger finger.
Naš početni pristup terapiji obično započinje konzervativnim intervencijama koje uključuju promjenu aktivnosti, udlagu, fizikalnu terapiju i/ili kratkotrajne terapiju nesteroidnim protuupalnim lijekovima (NSAID). Lokalna injekcija kortikosterioda ( blokada) aplicira se bolesnicima čiji simptomi nisu nestali konzervativnim liječenjem.
Kirurško liječenje je indicirano u slučaju neuspjeha konzervativnog liječenja te kod bolesnika koji su primili do 3 blokade uz i dalje prisutne simptome. Operacija se vrši u lokalnoj ili regionalnoj anesteziji a sastoji se od presijecanja A1 ligamenta. Oporavak je vrlo brz, te se bolesnik nakon vađenja šavova vraća normalnim aktivnostima .
………………………………………………………
Sindrom karpalnog kanala
Sindrom karpalnog kanala odnosi se na skupinu simptoma i znakova uzrokovanih kompresijom živca medijanusa pri prolasku kroz karpalni kanal. Pacijenti obično osjećaju bol, parestezije i, rjeđe, slabost u distribuciji živca medijanusa. Sindrom karpalnog kanala je najčešća kompresivna žarišna mononeuropatija koja se može vidjeti u kliničkoj praksi.
Karpalni tunel formira poprečni karpalni ligament (flexor retinaculum) superiorno, a karpalne kosti s donje strane. Živac medijanus, popraćen s devet tetiva fleksora muskulature podlaktice, mora proći kroz ovaj anatomski tunel. Patofiziologija Sindroma karpalnog kanala je višefaktorska. Smatra se da povećani tlak u intrakarpalnom kanalu igra ključnu ulogu u razvoju kliničkog sindroma karpalnog kanala.-
Obilježje klasičnog Sindorma karpalnog kanala je bol ili parestezije (utrnulost i trnci) u raspodjeli koja uključuje područje živca medijanusa, s uključivanjem prva tri prsta i radijalne polovice četvrtog prsta. Simptomi su tipično gori noću i karakteristično probude zahvaćene pacijente iz sna.
Sindrom karpalnog kanala je klinička dijagnoza na koju se sumnja kada su prisutni karakteristični simptomi i znakovi. Najvažniji od njih su noćna bol ili parestezije u inervacijskom području živca medijanusa.. Studije živčane provodljivosti (EMNG) korisne su za potporu dijagnozi sindroma karpalnog kanala i za isključivanje drugih abnormalnosti. Elektrodijagnostika sindroma karpalnog kanala počiva na pokazivanju oslabljene provodljivosti medijanusa pri prolasku kroz karpalni kanal u kontekstu normalne provodljivosti na drugim mjestima. EMNG se koristi za isključivanje drugih stanja poput polineuropatije, pleksopatije i radikulopatije. Osim toga, ozbiljnost sindroma karpalnog kanala djelomično se procjenjuje prema količini i kroničnosti denervacije zabilježene na EMNG-u.
U slučaju neuspjeha konzervativnog liječenja (fizikalna terapija, nošenje noćne ortoze) indicirano je operacijsko liječenje. Operacijsko liječenje sindroma karpalnog kanala pripada u skupinu zahvata koji se vrše u jednodnevnoj kirurgiji. Oporavak nakon takvog zahvata je vrlo brz, a osobe se već nakon cijeljenja operacijske rane vraćaju normalnom životu bez značajnijih ograničenja.
………………………………………………………
Dupuytrenova kontraktura šake
Dupuytrenova kontraktura relativno je čest poremećaj koji karakterizira progresivna fibroza palmarne fascije. To je dobroćudna, sporo progresivna fibroproliferativna bolest palmarne fascije. Početna fascijalna zadebljanja obično se vide kao čvor na dlanu, koji može biti bolan ili bezbolan i često prolazi nezapaženo i nedijagnosticirano. Ukočenost zglobova i gubitak punog rastezanja podmuklo se razvijaju kroz različito vremensko razdoblje, ali obično desetljećima.
Kako se proces razvija, čvorići mogu napredovati godinama stvarajući uzdužne trake na fasciji dlana, a prst postupno gubi ekstenziju, s kontrakturama koje privlače jedan ili više prstiju u fleksiju na metakarpofalangealnom (MCP) zglobu, proksimalni interfalangealni (PIP) zglob ili oboje.
Uzrok Dupuytrenove kontrakture nije poznat. Važni čimbenici uključuju genetiku, etničku pripadnost, spol i dob, a mogu uključivati određene čimbenike okoliša i druge bolesti. Čini se da poremećaj, koji najviše pogađa one sjevernoeuropskog podrijetla, ima izraženu genetsku predispoziciju; 68 posto muških rođaka oboljelih pacijenata razvije bolest. Patološki, Dupuytrenovu kontrakturu karakterizira fibroblastična proliferacija i neuredno taloženje kolagena s fascijalnim zadebljanjem. Formiranje čvora ili čvorića događa se u ranoj proliferativnoj fazi bolesti i predstavlja patognomoničnu leziju Dupuytrenove kontrakture. Kvržice nastaju uslijed proliferacije fibroblasta u površinskoj palmarnoj fasciji i histološki su sastavljene od fibroblasta i kolagena tipa III. Tetive fleksora prstiju nisu zahvaćene, ali dolazi do invazije dermisa i rezultira karakterističnim nabiranjem i vezivanjem kože.
Dupuytrenova kontraktura se češće javlja u vezi sa sljedećim stanjima i navikama:
- Sustavnim pregledom utvrđeno je da je učestalost Dupuytrenove kontrakture dva do pet puta veća među radnicima koji su izloženi ponavljajućim rukovanjima ili vibracijama u usporedbi s onima koji nisu bili izloženi takvoj traumi, iako ta povezanost ostaje kontroverzna
- Dupuytrenova kontraktura javlja se povećanom učestalošću (16 do 42 posto) u odraslih osoba s dijabetesom melitusom.
- Ostale lokalizirane fibroze, poput nodularne plantarne fibromatoze, nodularnog fasciitisa poplitealne fascije i Peyroniejeve bolesti
- Pušenje cigareta i konzumacija alkohola
Liječenje Dupuytrenove kontrakture šake
Ciljevi liječenja je vratiti pokrete prstiju i procijeniti potrebu za operacijom ili drugim intervencijama. Odabrana terapija ovisi o težini bolesti. Blaga bolest – Pacijenti s blagim simptomima čvorova u ranoj fazi bolesti mogu imati koristi od izmjene alata kojim obavljaju posao (npr. ugrađenih ručki pomoću izolacije cijevi ili trake za jastuke) i, kad je moguće, pomoću rukavice s podstavkom preko dlana tijekom teških radova. Povećanom zaštitom na radu sa strojevima čvorovi mogu spontano nestati kroz nekoliko mjeseci.
Trajni ili progresivni simptomi – lokalna primjena kortikosteroida (blokada) može biti od pomoći ako kontraktura uzrokuje bol ili ako čvor na dlanu brzo Injekcija kortikosteroida smatra se korisnom samo u bolesnika s čvorovima; ako postoje kontrakture prstiju tad aje indicirano operacijsko liječenje.
Operacijsko liječenje Dupytrenove kontrakture sastoji se od otvorene fasciotomije dlana, gdje se operacijski uklanja zahvaćena fascija i time omogućuju normalni pokreti prstima. Bitno je na vrijeme učiniti operaciju, prije no što je došlo do kontrakture prstiju. Operacija se vrši u lokalnoj ili regionalnoj anesteziji, ne zahtijeva duži boravak u bolnici (jednodnevna kirurgija).
………………………………………………………
Prijelomi u području šake i ručnog zgloba
Primarno zbrinjavanje prijeloma šake uključuje točnu dijagnozu, kontrolu boli, repoziciju ako je potrebno te imobilizaciju prijeloma i operacijsko liječenje ako je potrebno.
Prijelomi falanga i metakarpalnih kostiju među najčešćim su prijelomima koštanog sustava i čine 10 posto svih prijeloma. Uz prijelome karpalnih kostiju, predstavljaju značajan dio prijeloma gornjih ekstremiteta. Distalna falanga najčešće je prijelom kosti u šaci, a slijede je metakarpalne kosti. Prijelomi metakarpusa češće se vide kod odraslih, dok su prijelomi falange češći u djece Otprilike 20 posto metakarpalnih i falangealnih prijeloma su intraartikularni.
Prijelomi ručnog zgloba su najčešći prijelomi gornjeg ekstremiteta koji se jednako učestalošću pojavljuju u dječjoj i odrasloj dobi. Dijagnoza prijeloma u području ručnog zgloba i šake se postavlja temeljem anamnestičkih podataka, kliničke slike te kliničkog pregleda. Kod sumnje na prijelom kosti uvijek je potrebna daljnja dijagnostička obrada u smislu RTG snimki u dva smjera, kojima se postavlja dijagnoza, karakterizira tip prijeloma te određuje način liječenja. Kod nekih vrsta prijeloma potrebno je učiniti i dodatnu dijagnostiku u vidu CT zahvaćene šake odnosno ručnog zgloba. Kada se postavi definitivna dijagnoza prijeloma donosi se odluka o daljnjem liječenju. Stabilni, jednostavni prijelomi bez pomaka se uglavnom liječe konzervativno, postavljanjem imobilizacije u fiziološkom položaju bolesnika. Ovisno o tipu prijeloma imobilizacija se nosi 4 do ponekad čak i 12 tjedana. Na redovitim kontrolama vrše se kontrolne snimke na kojima se prati cijeljenje prijeloma kao i položaj ulomaka.
U slučaju primarno nestabilnih višedijelnih prijeloma indicirano je operacijsko liječenje. Operacijsko liječenje se sastoji od tzv. Otvorene repozicije prijeloma, gdje se operacijskim pristupom „namješta“ slomljena kost, postižu se zadovoljavajući anatomski odnosi te se takva kost potom fiksira pločicom i vijcima ili posebnim anatomski oblikovanim osteosintetskim materijalom. Prednost operacijskog liječenja zadobivenog prijeloma je u tome što se odmah po operaciji započinje s inicijalnom fizikalnom terapijom koja je usmjerena u povrat pokreta zahvaćenog ekstremiteta, poboljšanje cirkulacije, smanjenje otekline i smanjenje boli. U operacijskom liječenju se koriste titanski implantati koji ne zahtijevaju drugi operacijski zahvat odstranjenja nakon što prijelom zacijeli.Cilj operacijskog liječenja je vratiti normalne anatomske odnose, brže cijeljenje kosti te povratak normalne funkcije šake i ručnog zgloba.
………………………………………………………
DeQuervain tendinopatija
DeQuervain tendinopatija zahvaća tetive abductor pollicis longus (APL) i extensor pollicis brevis (EPB) u prvom ekstenzornom odjeljku na stiloidnom nastavku radijusa. Karakterizira ga bol ili osjetljivost na radijalnoj strani zapešća. Iako se de Quervainova tendinopatija često pripisuje pretjeranoj upotrebi ili ponavljajućim pokretima zapešća ili palca, uzrok je općenito nepoznat.
EPIDEMIOLOGIJA
De Quervain tendinopatija je čest uzrok boli u zapešću kod odraslih. Najčešći je među ženama u dobi između 30 i 50 godina, uključujući malu podskupinu žena u postporođajnom razdoblju. DeQuervainova bolest se pojavljuje u rodilja oko četiri do šest tjedana nakon poroda.
ETIOPATOGEZA
Etiologija de Quervain tendinopatije nije dobro shvaćena. U prošlosti se često pripisivao profesionalnim ili ponavljajućim aktivnostima koje uključuju položaje koji održavaju palac u ekstenziji i adukciji. Kao primjer, smatralo se da su nove majke izložene riziku nakon poroda zbog ponavljajućih pokreta ruku potrebnih za podizanje i držanje novorođenčadi. Hormonski uzroci i zadržavanje tekućine još su jedno uvjerljivo objašnjenje. Dokazi koji podržavaju etiološke hipoteze su ograničeni i uglavnom se temelje na podacima promatranja. Histopatologija ne pokazuje upalu, već miksoidnu degeneraciju (neorganizirani kolagen i povećan stanični matriks).
de Quervain tendinopatija zahvaća i abductor pollicis longus (APL) i ekstenzor pollicis brevis (EPB) na mjestu gdje prolaze kroz fibro-koštani tunel (prvi dorzalni odjeljak) iz podlaktice u šaku . Te su tetive odgovorne za odvođenje palca od ruke dok leži ravno u ravnini dlana (tj. radijalna abdukcija). Slično okidaču prsta (ili stenozirajućem tenosinovitisu fleksora), ova bolest uključuje neupalno zadebljanje i tetiva i tunela (ili ovojnice) kroz koji one prolaze.
KLINIČKA SLIKA
Pacijenti s de Quervain tendinopatijom opisuju bol na radijalnoj strani zapešća koja je izraženija pri pokretima palca i zgloba. Neki pacijenti također mogu primijetiti oticanje i osjetljivost na radijalnoj strani zapešća. Česta je i bol prilikom držanja ili hvatanja predmeta zahvaćenom stranom. Nije vjerojatnije da će dominantna ruka biti zahvaćena nego nedominantna , a bolest može biti obostrana. Bol se može širiti u palac ili podlakticu.
DIJAGNOSTIKA
Dijagnoza de Quervain tendinopatije temelji se na karakterističnoj anamnezi atraumatske boli na radijalnoj strani ručnog zgloba i sljedećim nalazima fizikalnog pregleda:
- Bol u radijalnom stiloidu s aktivnim ili pasivnim istezanjem tetiva palca preko radijalnog stiloida u fleksiji palca (Finkelsteinov manevar ili test)
de Quervainova tendinopatija se dijagnosticira na temelju simptoma i pregleda i nije potrebna daljnja dijagnostička obrada.. Očekuje se da će rendgenski snimci biti normalni, a ultrazvučni nalazi uključuju zadebljanje retinakuluma ekstenzora, hipervaskularnost na Doppler ultrazvuku, zadebljanje tetiva abductor pollicis longus (APL) i extensor pollicis brevis (EPB) te djelomično stanjivanje tetive EPB zbog stenoze. zadebljani ekstenzorski retinakulum.
DIFERENCIJALNA DIJAGNOSTIKA
Diferencijalna dijagnoza de Quervain tendinopatije uključuje:
● Osteoartritis trapeziometakarpalnog (TMC) zgloba
● Gangliom
● Kanalikularni sindromi podlaktice
● Kalcificirajući artritis ili tenosinovitis
LIJEČENJE
Quervain tendinopatija je neprogresivno, iako bolno stanje koje se obično samoograničava . Stoga je cilj liječenja ublažavanje simptoma i ograničenja. Postoje ograničeni podaci o prirodnoj povijesti de Quervainove tendinopatije, ali čini se da se općenito povlači za otprilike godinu dana i recidiv je neuobičajen.
Opći pristup — Mogućnosti liječenja de Quervainove tendinopatije uključuju neoperativne mjere, injekciju glukokortikoida ili operaciju. Naš pristup terapiji obično je započeti s neoperativnim mjerama, koje uključuju udlagu za palac na podlaktici bez interfalangealnog zgloba, nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID) i primjenu leda na zahvaćeno područje. Može se isprobati lokalna injekcija glukokortikoida u bolesnika čiji se simptomi nisu poboljšali neoperativnim mjerama. Bolesnici koji imaju teške simptome mogu imati koristi od glukokortikoida na početnoj prezentaciji. Većina de Quervainove tendinopatije povlači se bez operacije, ali u nekima operacija može pružiti dugotrajno olakšanje.
NEOPERATIVNO LIJEČENJE
Terapija s udlagom za palac na podlaktici bez interfalangealnog zgloba je početna terapija. Udlaga se može nositi prema željama pacijenta. Nije potrebno stalno nošenje udlage jer postoje dokazi da imobilizacija ne mijenja tijek bolesti. Potrebno je uključiti i nesteroidne protuupalne lijekove za ublažavanje boli(NSAID), osim ako nisu kontraindicirani zbog gastrointestinalnih, bubrežnih ili srčanih bolesti. NSAID se mogu uzimati dva do četiri tjedna kako bi se vidjelo poboljšanje simptoma.
Injekcija glukokortikoida (blokada) — Pacijentima se može ponuditi lokalna injekcija glukokortikoida ako simptomi potraju nakon ispitivanja udlage i NSAID-a . Ovisno o ozbiljnosti simptoma, neki kliničari mogu pričekati otprilike dva do šest tjedana prije ubrizgavanja glukokortikoida.
Većina pacijenata osjeti ublažavanje boli nakon jedne injekcije glukokortikoida.
Ograničeni dokazi upućuju na to da bi injekcije provedene uz ultrazvučno navođenje mogle biti učinkovitije nego bez takvog navođenja, ali je dodatno istraživanje opravdano.
Rizici injekcija glukokortikoida uključuju atrofiju masti (stanjivanje kože) i hipopigmentaciju (svijetli dio kože na mjestu injekcije), koji su rijetki. Hipopigmentacija ima tendenciju poboljšanja tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Nejasno je, na temelju ograničenih podataka, postoji li povećan rizik od kožnih problema s ponovljenom injekcijom.
OPERACIJSKO LIJEČENJE
Operacija je općenito rezervirana za pacijente s upornim simptomima unatoč neoperativnoj terapiji i injekciji glukokortikoida. Većina pacijenata koji shvaćaju da je de Quervainova tendinopatija benigna i da se samoograničava vjerojatno neće odabrati operaciju kao svoju početnu strategiju liječenja. Kirurški zahvat uključuje otvaranje (rezanje, oslobađanje) prvog ekstenzornog (dorzalnog) odjeljka, a može se izvesti kao jednostavan ambulantni kirurški zahvat uz lokalnu ili regionalnu anesteziju.
Simptomi de Quervainove tendinopatije općenito se značajno poboljšavaju nakon operacije, ali traju do određenog stupnja najmanje jedan do dva mjeseca u postoperativnom razdoblju. Rez može biti eritematozan, podignut i osjetljiv na pritisak 6 do 12 mjeseci. Potencijalne komplikacije operacije uključuju ozljedu površinskog radijalnog osjetnog živca, nastavak simptoma nepotpunog otpuštanja i neugledan ožiljak. Ostali rizici svake operacije uključuju krvarenje, infekciju i nemogućnost korištenja operiranog zgloba nekoliko tjedana u postoperativnom razdoblju.
………………………………………………………
Gangliomi – Kao rezultat naprezanja šake javljaju se i gangliomi, odnosno ciste ispunjene želatinoznim sadržajem koje nastaju nakupljanjem tekućine između tetivnih ovojnica. Ova stanja su rezultat naprezanja šake zbog ponavljajućih pokreta prstiju ili brojnih stisaka šake uz primjenu sile.
Oštećenje ulnarnog živca u Guyonovom kanalu – Kompresivno oštećenje ulnarnog živca u Guyonovom kanalu (na dlanu šake blizu ručnog zgloba) je kompresivni kanalikularni sindrom koji nastaje pri ponavljajućim pokretima u ručnom zglobu ili još češće pri ponavljanim i stalnim pritiscima na taj dio dlana. Tako se može javiti kod čvrstog držanja upravljača bicikla i upravljačkih ručica nekih strojeva ili zbog udaranja i pritiskivanja dlanom upravljačkih tipaka strojeva.
Ozljede tetiva šake
Mallet finger
Loše srasli prijelomi u području ručnog zgloba
