Autorica teksta/ Pacijentica: Lidija Šneler
Skoro tri mjeseca dolazila sam gotovo svakodnevno u Petrovu 128. Bila su to tri mjeseca postoperativnih terapija nakon zamjene kuka kod dr. Karlaka. Sad, kada je proces rehabilitacije završen, želim Vam napisati par riječi upravo o tom razdoblju svog oporavka.
No prije toga, moram svakako spomenuti i zahvaliti se dr. Ivanu Karlaku i cijeloj predivnoj bolničkoj ekipi iz Bukovačke, jer ono što su oni učinili, preduvjet je za sve ono što se je kasnije događalo. Dr. Karlak je čovjek kojemu jednostavno vjerujete, koji ima čarobne ruke i nevjerojatno znanje i kirurško umijeće, a da bi sve bilo zaista savršeno, njegov rad upotpunjuje sjajna, stručna, vješta i posvećena ekipa medicinskih sestara i fizioterapeuta te ostalo osoblje, koji zaista požrtvovno brinu o pacijentima u trenutcima njihove zbunjenosti, ranjivosti i straha. I to je zaista neprocjenjivo.
Nakon bolnice, kreće onaj drugi, ništa manje značajan dio procesa oporavka.
Upoznala sam jednu smjenu iz Petrove jako dobro, a drugu samo djelomično pa spominjanje nekih konkretnih imena nikako ne znači da i ostali, koje samo slučajnošću nisam bolje upoznala, nisu jednako dobri. Jer tu posebnu atmosferu koja dominira ovim prostorom, stvorili su svi oni zajedno.
Ali eto, sad moram i konkretno.
Prvi dolazak. Tri dana nakon izlaska iz bolnice. Uplašenost. Unatoč činjenici da je operacija prošla odlično, da je sjajno biti bez boli, ipak postoji neka strepnja vezana za krajnji ishod, jer sjećanje na ograničenost u kretanju i izrazito šepanje prije operacije i dalje je jako snažno.
Međutim, ulazak u prostor koji odmah daje nadu; mirisima, čistoćom, atmosferom, srdačnim pozdravom te upoznavanjem s Danijelom D. s kojom ću započeti svoj oporavak, odmah je odagnao sve strahove. Već pri prvoj terapiji primjećujem Danijelin individualiziran i holistički pristup. A to je ono što čini razliku. Osjećam njezinu autoritativnost i ozbiljnost s jedne strane, a istovremeno izrazito ohrabrujuću toplinu koja je zaista jednako potrebna i važna kao i stručnost, s druge strane. Strahova odjednom više nema, prepuštam se tim sigurnim rukama kojima potpuno vjerujem.
Danijela nakon desetak terapija i mog već vidnog napretka odlazi raditi na vašu lokaciju u Dubrovniku i prepušta me svojoj kolegici u suprotnoj smjeni. Brižno mi govori da ne brinem zbog ove promjene, da idem u “dobre ruke”, rezervira mi termine sljedećih dolazaka i daje još zadnje informacije i upute o terapijama koje slijede.
I tako, dolazim u suprotnu smjenu i upoznajem Paulu. Lepršavu, sitnu, a tako energičnu Paulu. I opet od prve, isti osjećaj smirenosti i sigurnosti kao i kod Danijele. Kreće nastavak onog “obveznog” dijela rehabilitacije, ali već se nazire potreba za dodatnim vježbama i tretmanima, izvan utvrđenog ciklusa. Jer dugogodišnje kompenzacije učinile su svoje, neke štetne posljedice su zaostale, ali su potpuno ispravljive i to me ohrabruje i gura naprijed. Kako se samo ta moja Paula trudila da se sve te nepravilnosti u držanju i hodu isprave, koliko je tu uložila znanja, iskustva, ali i energije i strasti. I ono što me posebno iznenadilo, Danijela i Paula razmjenjuju informacije o mojem stanju i napretku. Zatim zajednički pišu izvješće koje će se dr. Karlaku dostaviti prilikom prvog kontrolnog pregleda. Vjerujem da je to protokol i inače, za sve druge pacijente, ali taj osjećaj da nisi samo broj (unatoč tome što je čekaonica puna) da je nekome zaista stalo do tebe i da si im ti u tom trenutku zaista važan, je poseban i jedinstven.
Paulino oštro oko primjećuje da sam zbog boli u ramenu limitirana u izvođenju nekih vježbi te me odmah upućuje da odem to provjeriti. I zaista, odem kat niže na pregled kod doktorice koja me nakon pregleda uputi na snimanje ramena te još isti dan prepiše potrebne terapije, jer treba na vrijeme spriječiti veću štetu.
I tako, u tom završnom dijelu rehabilitacije, imam priliku bolje upoznati i Anitu i Danijelu S. Predobru Anitu koja pršti od dobrog raspoloženja, koja valjda i najoblačniji dan s lakoćom može pretvoriti u sunčani, uz koju se jednostavno osjećaš dobro i kao da si došao kod prijateljice na kavu, a ne na ultrazvuk ili udarni val koji ti s entuzijazmom radi.
A što reći o samozatajnoj i tihoj Danijeli S. koja izgleda tako nježno i krhko, a onda se tijekom terapije pretvara u kompetentnu, smirenu terapeutkinju koja točno zna što, kako i kada treba napraviti. I tako, zahvaljujući dragoj Danijeli S., njezinoj vještini u primjeni potrebne manipulativne tehnike, ožiljak od operacije postaje ponos i trofej moje hrabrosti i postignuća, a ne mjesto na tijelu koje se bojim dodirnuti.
Nisam imala prilike bolje upoznati i ostale u smjeni, ali kao kolektiv su zaista sjajni.
Uočila sam još da voditeljica Sanja sve aktivnosti koordinira nenametljivo, ali vrlo dobro i spretno. Iz daleka sam vidjela Josipa i Ivanu kako predano rade s pacijentima.
Svjedočila sam i trenutcima kad je, neplanirano, iz objektivnih razloga, ostalo samo dvoje ili troje u smjeni na dvostruko više naručenih pacijenata, ali oni su i takve izvanredne i neočekivane situacije rješavali mirno i organizirano, s osmijehom stjuardese na licu, tako da pacijenti ništa ne primijete ili osjete.
Imate dragulje u Petrovoj 128 i molim Vas da ih čuvate i pazite i pohvalite, jer oni to zaista zaslužuju.
Na kraju bih svakako željela zahvaliti se i Vama osobno. Jer uspješnost poslovanja te motiviranost, zadovoljstvo i u konačnici učinkovitost zaposlenika je posljedica dobrog i mudrog upravljanja i vođenja ljudima te rezultat uspješnog menadžmenta.
A umjesto zaključka, par jednostavnih, ali znakovitih stihova pjesnikinje Lee Brezar:
„TAKO JE LAKO
Tako je lako pružiti ruku
I okončat u trenu nečiju muku
Dok vjetar ludi mostove njiše.
Pružiti ruku.
I ništa više.“
Da, tako je lako, ali vrlo često nije baš tako.
Kod vas je baš tako.
Vaši ljudi pružaju ruku svojom profesionalnošću, stručnošću, ali i toplinom i osmijehom. I nema takvog skupocjenog uređaja i te fizioterapijske tehnike i metode koji bi bili dovoljni, ako nema srca i posvećenosti ovom pozivu.
I zato vam svima hvala.
