Autor: Domagoj Perković, dr. med., specijalist ortoped
Gležanj je zglob koji podnosi najveće opterećenje od svih zglobova u tijelu. Samim time ne iznenađuje podatak da je uganuće gležnja najčešća od svih ozljeda na tijelu. Dodatni razlozi leže u specifičnoj anatomiji; relativno maloj površini zglobnih tijela i velikom rasponu kretnji. Ozljede se najčešće dogode radi nedovoljne pripremljenosti gležnja za sportsku aktivnost, ali i svakodnevno kretanje. Gležanj zahtijeva specifične treninge kao što su trening propriocepcije i balansa, rad na nestabilnim podlogama, trening pliometrije odnosno skokova i drugi oblici. To su iznimno važni oblici opterećenja koji preveniraju moguću ozljedu. Rekreativci, kao i profesionalni sportaši, vrlo često nisu svjesni važnosti specifičnih treninga koje bi morali provoditi u sklopu osnovnog sporta i aktivnosti kojom se bave.
Pored samog zgloba gležnja, uzrok boli može biti i u okolnim strukturama; ahilova tetiva, subtalarni i talonavikularni zglob nalaze se tek dva do tri cm od gležnja i potreban je detaljan pregled kako bi se došlo do ispravne dijagnoze.
Uganuće ili distorzija gležnja nastaje kada se stopalo prilikom krivog pokreta uvrne prema unutra. To uzrokuje istegnuće ligamenata na vanjskoj strani zgloba. Gležanj otekne i uzrokuje bolove. Ukoliko se ova ozljeda ne sanira adekvatnom fizikalnom terapijom i ponovi u više navrata, dolazi do kronične nestabilnosti gležnja kod koje je potrebno izvršiti operaciju.
Konzervativno liječenje
Ukoliko se rendgenskim snimanjem potvrdi da nije došlo do prijeloma kosti, potrebno je što ranije opterećenje gležnja do granice boli uz konstantno razgibavanje.
U prvoj fazi gležanj je često otečen i izrazito bolan, a to se može olakšati uzimanjem adekvatne doze analgetika (lijekova protiv bolova) i pritiskom leda (najbolje u obliku gela) na bolno mjesto. Rana mobilizacija i opterećenje gležnja će uz razgibavanje i masažu pospješiti cirkulaciju te dovesti do bržeg oporavka i smanjenja otoka, a samim time i boli. Proces fizikalne terapije može se započeti odmah nakon ozljede kako bi dodatno olakšao i ubrzao cijeli proces. U ovoj fazi koriste se različite metode kojima se smanjuje upala i bol te poboljšava cirkulacija.
Nakon uspostave punog opterećenja zgloba u terapiju se uvode dodatne specifične vježbe i opterećenja koja su već spomenuta u uvodu. U daljnjoj fazi kineziterapije izvodi se i trening pliometrije (skokova) do punog oporavka. Iznimno je važno fizikalnu terapiju provoditi pod nadzorom educiranog fizioterapeuta. Realnost je da se u većini slučajeva fizikalna terapija uopće ne provede, ili se provede djelomično. To dovodi do povećane vjerojatnosti ponovnog uganuća i stvaranja „kronične“ nestabilnosti. Pacijenti koji su doživjeli više uganuća redovito navode kako je sam gležanj „nestabilan“ i opisuju smetnje prilikom sportskih aktivnosti, odnosno hoda po neravnoj podlozi. Ciljana, zahtjevna i dobro osmišljena rehabilitacija temelj je ovog tipa ozljeda. Ali što ako terapija ne dovede do rezultata? O tome više u nastavku teksta.
Operacijsko liječenje
Ukoliko gležanj nakon provedene terapije i dalje uzrokuje bol i nestabilnost indicira se operacijsko liječenje.
Stabilizacija gležnja može se izvesti otvorenim pristupom ili artroskopski, dakle da se u zglob uđe tankom kamerom i sve radi pod video kontrolom. Oštećeni ligament se ponovno fiksira za kost pomoću sidra: to je poseban implantat sa koncima koji se postavlja u kost i služi za fiksaciju ligamenta. Ovakve operacije izvide se rutinski i u najvećem postotku slučajeva u potpunosti vraćaju stabilnost gležnja.
Kod dijela pacijenata bolovi se mogu javiti u stražnjem dijelu gležnja. Zbog nekih anatomskih varijanti i dodatne koštane mase dolazi do pritiska na ovojnicu zgloba i to stanje naziva se stražnji impingement gležnja. Metoda liječenja je stražnja artroskopija gležnja. Za razliku od prednje artroskopije gležnja ovdje se ulazi u stražnji dio zgloba i tehnika je zahtjevnija a pacijent leži na trbuhu. Ovom metodom može se također pristupiti na druge strukture u stražnjem dijelu i često se rade kombinirani zahvati kako bi se postigao adekvatan učinak operacije.
Ukoliko je sila koja djeluje na gležanj velika, primjerice kod pada sa visine ili motociklističke nesreće, dolazi do prijeloma kosti. Većina ovakvih prijeloma liječi se operacijski, otvorenim pristupom ili u kombinaciji s artroskopijom. To se naziva osteosinteza gležnja. Iznimno je bitno slomljeni fragment kosti odnosno više njih vratiti u odgovarajuću anatomsku poziciju koja se fiksira pomoću posebnih ploča i vijaka, u pravilu od titana. Za vrijeme operacije provjeravaju se koraci pomoću RTG uređaja kako bi se sa sigurnošću odredio položaj fiksacije. Nakon perioda rasterećenja uredno operirani gležnjevi mogu ponovno podnositi opterećenje i pojačanu aktivnost.
Posebna skupina ozljeda su oštećenja zglobne hrskavice. Ovakve dijagnoze zahtijevaju složene operacije kod kojih je potrebno nadomjestiti oštećenu kost ispod hrskavice i zatim posebnim membranama rekonstruirati oštećenje. Vrlo često se kod ovakvih zahvata kombinira više metoda liječenja kao što je primjena PRP ili matičnih stanica prilikom samog zahvata.
