Tehnika izvođenja laparoskopske operacije sastoji se u uvođenju optičkog instrumenta – laparoskopa i drugih instrumenata kojima operiramo u trbušnoj šupljini. Kako bi se omogućila vizualizacija u trbušnoj šupljini potrebno je načiniti prostor što se postiže upuhivanjem ugljikova dioksida u trbušnu šupljinu. To se postiže strojem – insuflatorom koji omogućava određivanje željene brzine upuhivanja i visine tlaka u trbušnoj šupljini. Nakon napuhavanja trbuha postavljaju se troakari – instrumenti koji omogućavaju uvlačenje laparoskopa i drugih instrumenata za hvatanje, prepariranje i rezanje tkiva u trbušnoj šupljini. Krvne žile i vod koji vodi žuč iz žučnjaka u žučovod (tzv. duktus cistikus) treba podvezati ili postaviti kvačicu od titanijuma (klip) i potom presjeći. Nakon što se žučnjak odvoji od svog ležišta na jetri on se vadi kroz otvor u području pupka koji je ponekad potrebno proširiti kako bi se odstranio zajedno s kamencima.
Ističemo prednosti laparoskopskih operacija:
- postoperacijska bol je manjeg intenziteta i kraće traje
- bolesnik se nakon operacije brzo oporavlja i vraća svakodnevnim aktivnostima. U pravilu se sa svakodnevnim ritmom aktivnosti može započeti za 6 do 7 dana.
- bolnicu napušta istog dana ili dan kasnije
- ožiljci su minimalni i s vremenom postaju gotovo nevidljivi