Autor teksta: Ivan Karlak, dr. med., specijalist ortoped, subspecijalist traumatologije koštano-zglobnog sustava, voditelj Centra za ortopediju SB Arithera

Kada dođe kod bolesnika do završne faze degenerativne bolesti zgloba kuka i koljena vrijeme je za operacijsko liječenje zamjene zahvaćenog zgloba umjetnim, tj. ugradnju endoproteze. No liječenje ne završava samim činom operacije već, moglo bi se reći, zapravo počinje. Operacija kao i vrijeme ograničenog kretanja zbog bolesti zahvaćenog zgloba ostavljaju posljedice na koštano zglobni sustav u vidu atrofije određenih mišićnih skupina, nesigurnosti u hodu te ne treba zanemariti niti poslijeoperacijsku bol.

Rehabilitacija nakon ugrađene endoproteze kuka ili koljena je iznimno važan proces liječenja koji može pospješiti uspjeh operacija a može i kompromitirati rezultate. U zadnje vrijeme se uvode brzi protokoli tzv. “fast track” rehabilitacije kojima se postižu bolji rezultati liječenja, dovodi do bržeg oporavka bolesnika i, nije za zanemariti, smanjuju troškovi sveukupnog liječenja.

Što je “fast track” rehabilitacija?

“Fast track” rehabilitacija je prije svega timski rad anesteziologa, fizioterapeuta, fizijatra, ortopeda i samog pacijenta. Karakterizirana je individualnim pristupom rehabilitaciji za svakog bolesnika, međusobnom komunikacijom članova tima te ranim započinjanjem s istom.

Sam proces započinje 4-6 tjedana prije operacije. U tom prijeoperativnom periodu najbitnija stavka je razgovor s bolesnikom koji čeka na operativni zahvat. Bitno je dobro informirati bolesnika o operaciji koja ga očekuje, samom procesu primitka u bolnicu, liječenju, postoperativnoj boli te planu rehabilitacije nakon operacije. Iznimno je bitno da je bolesnik upoznat s ciljevima liječenja te očekivanom ishodu i mogućim komplikacijama. Za uspjeh bilo kojeg zahvata na bolesniku bitna je njegova suradljivost i informiranost. Te razgovore obavljaju operater koji će operirati bolesnika te anesteziolog kao drugi član tima. Uloga fizioterapeuta u tom početnom dijelu je iznimno bitna. U prijeoperacijskom periodu potrebno je dobro klinički procijeniti bolesnika, kakvo je stanje njegovog koštano zglobnog sustava te kakvo je opće zdravlje, kakva je njegova dnevna rutina i okolina u kojem živi (stan, kuća, stepenice…) te utvrditi koje su mogućnosti rehabilitacije nakon operacije, U tom periodu se započinje s vježbama hoda s pomagalom, vježbama disanja te se vrši edukacija o vježbama i fizioterapijskim procesima koji bolesnika očekuju nakon operacije.

Prije same operacije je potreban sastanak svih osoba u timu te sastavljanje individualiziranog protokola za svakog bolesnika. Tek tada se pristupa operacijskom liječenju.

Nakon same operacije bitno je što prije započeti s dogovorenim individualiziranim protokolom rehabilitacije za svakog bolesnika. Nakon operacijskog liječenja potrebno je odmah po primitku u jedinicu intenzivnog liječenja započeti s prije naučenim vježbama fokusiranim na prevenciju nastanka tromboembolije te s vježbama disanja. Potrebno je primjenjivati krioterapiju i ostale mjere koje su usmjerene na smanjenje poslijeoperacijske otekline i boli. U ovisnosti o stanju bolesnika te mogućnostima obzirom na dob i komorbiditete potrebna je što ranije vertikalizacija te samostalno posjedanje u krevetu, već u prvih 12 postoperativnih sati. Prvi poslijeoperacijski dan se započinje s ranije dogovorenim rehabilitacijskim protokolom. U ranom poslijeoperacijskom tijeku bitno je provoditi vježbe kojima se omogućava kretanje i samozbrinjavanje bolesnika, vježbe jačanja muskulature te vježbe hoda. Također je bitno primijeniti farmakološke mjere kao i fizioterapijske postupke za smanjenje boli. U tom periodu je važan razgovor s bolesnikom, rasprava o njegovom trenutnom stanju i zadovoljstvu napretkom same rehabilitacije. Po otpustu kući je bitno nastaviti s rehabilitacijskim protokolom ambulantno te poticati bolesnika na samostalno provođenje postupaka kod kuće.

Tijekom cijelog procesa rehabilitacije potrebna je redovita komunikacija operater-anesteziolog-. fizioterapeut o procesu oporavka i dostignućima bolesnika te eventualno korekciji prije dogovorenog protokola.

U Specijalnoj bolnici Arithera takve protokole smo uveli u svakodnevnu praksu unatrag 7 godina. Samom provedbom skratio se boravak bolesnika u bolnici, smanjena je postoperativna bol i postotak komplikacija u ranom postoperativnom periodu. No što je najvažnije povećalo se zadovoljstvo bolesnika rezultatima nakon procesa operacije i rehabilitacije uz vidno bolje i brže rezultate oporavka, što je uostalom i cilj brze rehabilitacije.