vene 23.02.2015vene 23.02.2015

Autor: prof. dr. sc. Vladimir Kovač, voditelj Centra za deformacije kralježnice SB Arithera

Metalni implantati koji se ugrađuju u kralješnicu imaju ulogu koja je nekoć pripadala sadrenoj fiksaciji odnosno gipsu. Fiksacija (imobilizacija) ima zadaću mirovanja koštanih dijelova, odnosno omogućavanje sraštavanja kosti. Također se fiksacijski materijal koristi i za korekciju deformacija.

Metalni fiksacijski materijal (implantati) se izrađuje od nekoliko vrsta materijala. U svakom je slučaju materijal čvršći od same kosti i prije puca kost nego metal.

Međutim, svaki materijal ima svojstvo koje se naziva „umor materijala“. Ako uzastopno savijamo metalnu šipku, ona će nakon nekog broja savijanja puknuti. Tako su i metalni implantati konstruirani da izdrže određeni broj vibracija (cikla) nakon čega metal puca. Pod normalnim uvjetima kost zaraste prije nego što materijal izdrži (potroši) maksimalan broj vibracija. Kada kost zarste, metal više ne trpi nikakve vibracije i miruje kao beskorisno strano tijelo uz kost. U slučaju potrebe tada se metal može odstraniti bez ikakvih posljedica.

Iz navedenog proizlazi da metal puca samo u slučajevima kada kost nije zarasla te metal trpi daljnje vibracije i puca kada se ispuni maksimum vibracija.

Sukladno tome puknuta šipka ne mora značiti probblem. Najčešće je kost u međuvremenu srasla i šipka, puknuta ili ne više nema svoju funkciju.

Potrebno je u kliničkom pregledu dakle odlučiti da li je kost na mjestu pucanja šipke srasla ili ne.

Ukoliko se deformacija ne pogoršava, ukoliko na tom mjestu nema lokalnih bolova tada liječenje nije potrebno.

Ukoliko na tom mjestu dolazi do progresije deformacije, ako je prisutna lokalna bolnost, tada je potrebno riješiti problem nesraštavanja kosti. Ponekada je potrebno učiniti samo refiksaciju, ponekada osvježiti rubove kosti, evtl. dodati koštane transplantate.

Stoga je izuzetno rijetko potrebno odstranjivati metal (samo ako dokazano oštećuje okolna tkiva).